Primaj i dijeli.

Bog je postao čovjekom zato da ti u čovjeku otkrije Boga. Primajući ljude, ti, dakle, susrećeš Boga.

Tko prima sebi sličnoga, zapravo prima Krista, i tko njega prima, “prima onoga tko ga je poslao”.

Na taj način on zaista susreće Oca “koga nitko nikad nije vidio”. Susretljivost i darežljivost srca čudesno otvaraju prema kontemplaciji Boga.

A budući da je, jednako tako, Bog sam primanje, i ti, živeći tu zahtjevnost, činiš što i on te bivaš uveden u nasljedovanje Boga.

Stoga je gostoljubivost uvijek bila tipično monaška vrlina. Šutnja, gorljivost, askeza, samoća nisu dostatni. Samo je ljubav najviša vrijednost.

Moli Gospodina da ti otvori oči za to otajstvo.

Bog je u tebi “izdubio” veliki prostor i u njega položio istinsko blago. Imaš, prema tome, dvostruki zadatak, da primaš i da daješ. Da dijeliš oko sebe “blago Kraljevstva” koje je “unutar tebe”, i da “raširiš prostor svoga šatora” za sve one oko tebe.

Primaj Boga.

Znat ćeš davati i dijeliti samo ako si njime ispunjen; znat ćeš primati u istini samo ako si njime nastanjen. Svojom molitvom i svojom ljubavlju primi u sebi Božju prisutnost i ona će zračiti. Milosti Božje dane su ti samo zato da budu podijeljene.
Budući da nemaš ništa što nisi primio, ne čuvaj ništa što ne bi mogao dati. Primi Boga da bi ga mogao dati.

Primaj svoju zajednicu.

“Prigrljujte jedni druge”, kaže apostol, “kao što je Krist prigrlio vas na slavu Božju.” Ni jedna kuća podijeljena u sebi neće se moći održati. Primati zna samo ujedinjeno Bratstvo.

Iz dana u dan, svakoga časa u danu, u svom srcu primaj svoju braću. Ljubi ih onakve kakvi jesu, a ne onakve kakvima bi ih ti htio. Čemu bi ti služilo preveliko izvanjsko prihvaćanje ako ne prihvaćaš istinski iznutra? “U svoj poniznosti, blagosti i strpljivosti, podnosite jedni druge s ljubavlju.” Po otvorenosti srca unutar tvoje zajednice, naučit ćeš pravo otvoriti vrata tvoje kuće za one izvan nje.

Primaj druge.

“Gostoljublja ne zaboravljajte; njime neki, i ne znajući, ugostiše anđele!” Primaj grad. Izabirući da živiš u njemu, ti prihvaćaš njegov ritam, njegove zakone, njegova pitanja, njegove drame, njegove poteškoće, njegovu svetost. Neka te ta solidarnost učini vjerodostojnim u očima grada u odnosu na ono što vjeruješ i živiš u njemu. “Kao što se srebro u peći topi, tako ćete se i vi u njemu rastopiti”, kao Krist u Jeruzalemu.

Primaj svoje sugrađane. Ljudi koji te okružuju, s kojima se susrećeš, koje primaš, koji mole s tobom, koji su žedni žive vode, iscrpljeni su od umora, briga, samoće, anonimnosti, buke. Pokušaj s njima podijeliti oazu molitve i mira.

Primaj ljude svoje četvrti, onakve kakva jest, i misli, živeći u njoj, na dvostruku zahtjevnost dobrog susjedstva i svjedočenja. Ne budi za svoju okolinu ni povod “za ruglo” ni predmet “za priču i podsmijeh”.

Gosti koji ti dođu na vrata moraju biti primljeni kao Krist… Hitajući ih primiti s pažnjim punom ljubavi… ponizno ih pozdravljajući pri dolasku i pri odlasku, časteći na taj način u njima Krista, misli na lijepu tradiciju monaške gostoljubivosti.

Primaj s puno srdačnosti i radosti svoje roditelje i roditelje svoje braće, znajući, s jedne strane, da je to za tebe Božja zapovijed da ih “poštuješ” i “častiš kao Gospodina” i, s druge strane, budući da više nemaju radost da te često vide kod sebe, trebaju imati tu radost da su uvijek dobro primljeni kod tebe.

Budi osobito pažljiv prema onima koje moderno društvo ostavlja na margini ili ih isključuje iz svoje sredine, a koje Isus zove “bolesnima, zatvorenicima, strancima”… Oni su za tebe nositelji osobite Kristove prisutnosti. Dopusti im pristup svome stolu, svojoj nadi i svojoj vjeri. “Ako se stranac nastani u tvojoj zemlji, nemoj ga odbiti. Stranac koji s tobom boravi neka ti bude kao brat i ljubi ga kao samog sebe.”

Primaj one koji će uvijek među nama ostati siromašni. “Kako siromaha nikada neće nestati iz ove zemlje, zapovijedam ti: otvaraj svoju ruku svome bratu, svome siromahu i potrebitu u svojoj zemlji.” “Nađe li se kod tebe kakav siromah, netko od tvoje braće u kojem god gradu u zemlji što ti je Bog tvoj dadne, ne budi tvrda srca niti zatvaraj svoje ruke prema svome siromašnom bratu, nego mu širom rastvori svoju ruku i spremno mu daj što mu nedostaje.” “I kad mu daješ, daj mu rado.”

Svakoga prihvaćaj bez osude, bez mrgođenja, sjećajući se Krista koji je rado primao grešnike i jeo s njima. Monaški život usred velikih gradova može za mnoge biti ponizan i dubok poziv na obraćenje. Ne postavljaj, dakle, nikakve zapreke Božjoj milosti.

Konačno, znaj primati djecu, čuvajući za njih posebno mjesto za vrijeme liturgije, po uzoru na Krista koji ih je primao i koji je tražio da ih puste k njemu i čak da u njima na osobit način prepoznaju njega samoga:”Pustite dječicu k meni, ne priječite im, jer takvima pripada kraljevstvo Božje.”

Za bratski stol primi sve one koje ti Providnost pošalje; primi ih u tišini i nesebičnosti. Osim hrane, ponudit ćeš im malo smirenosti i mira, a tvoja će se molitva nahraniti tim susretima. Misli na sve ono što je Isus učinio, rekao, objavio dok je bio s ljudima za stolom, i na njegovo obećanje da ćemo jednoga dana svi zajedno “jesti i piti za stolom u njegovu Kraljevstvu”. Stol je, za Boga, posvećeno mjesto usred ovoga rastrganog svijeta; valja ti ponovno naći i čuvati to zaboravljeno blago.

Učini da i sam prostor gdje živiš bude gostoljubljiv. Neka Bratstvo bude čisto, vedro i samo po sebi izraz spontane dobrodošlice. Neka prostor crkve zrači prisutnošću, neka podsjeća na toplo otajstvo, a sve potrebne informacije neka budu dane precizno i jasno. Neka na osobit način budu uslužni, ali diskretni, nasmiješeni i pažljivi oni čije će poslanje biti da kroz duže vrijeme budu na raspolaganju posjetiteljima.

Pa ipak, iako tvoja susretljivost mora biti velika i velikodušna, to ne znači da ne mora biti i razborita.

Budi, dakle, ponizan u odnosu na svoja ograničenja. Budi susretljiv, ali nemoj svoje monaško Bratstvo pretvoriti u ured za informacije ili dobrotvorne akcije. Sačuvaj svoj odmor, svoju tišinu, svoju molitvu i svoje vrijeme. Zaj skratiti poneki razgovor, odgoditi poneki posjet, otprve se usredotočiti samo na bitno. Dubina sposobnosti slušanja ne mjeri se dužinom razgovora. Nije dobro prepuštati se jer bi te mogao odnijeti “vjetar bilo kojeg nauka”, poput djece koju lako zahvati i ponese vjetar ispraznih razgovora.

U svakom slučaju, ti ne bi bio sposoban odgovoriti na sva pitanja i zadovoljiti sve potrebe. Pomozi svojim znancima i prijateljima da prihvate nove zahtjeve tvoga poziva. Ako je tvoj ideal iskren, razumjet će. Tražeći od tebe da raskineš sa “svime što ti je drago”, Krist te poziva da to učiniš upravo zato da bi bolje komunicirao.

Vjeruj, dakle, jednako tako, da postoje opasnosti neumjerene susretljivosti bez razborita suda zajednice: riskiraš biti zasićen ili površan, raspršen ili razgrabljen od ljudi. Nemoj biti nigdje želeći biti posvuda, niti nepažljiv prema bilo kome trčeći za svima. Nećeš moći živjeti raspoloživot i velikodušnost svoje molitve u ime sviju ako su te samo neki zadržali za sebe. U Božjem srcu ti ostaješ u srcu sviju.

Ne prisvajaj nikada nekoga gosta za sebe. Nemoj se raspršiti u susretljivosti i, po savjetu svetog Bazilija, ne daj da te ona zavede; stoga prihvati da “posjetitelje radije primaju oni koji imaju karizmu riječi i koji znaju mudro govoriti i slušati na izgradnju vjere”. “Neka tvoj govor uvijek bude prijazan, znaj uvijek svakome odgovoriti u zgodan čas kako treba”, daleko od svake površnosti, trivijalnosti i ispraznog brbljanja.

Od samoga tvog ulaska u monaški život iskreno prekini sve veze i raskini sa svim navezanostima. Zaboravi adresar. Isključi telefon. Pronađi najprije u Bogu svoje roditelje, prijatelje i znance. Čvrsto vjeruj u otajstvo općinstva svetih. Bog je jači od tvojih vlastitih snaga i ako sve ostaviš radi njega, primit ćeš “stostruko već u ovom životu” a u Božjem srcu primit ćeš i uživati sve istinsko blago vječnoga života.

Pod svaku cijenu čuvaj svoje vrijeme za dragocjenu leticio divina svakog poslijepodneva. Za tebe je to, posebno u životu u gradu, od bitne i životne važnosti. Zabrani u to vrijeme svaki posjet.

Izvan zajednice ne idi nikome u pohode, a da prije toga nisi o tome progovorio prioru i zajedno s njim vidio je li taj posjet koristan ili je bolje da ga odgodiš.

Tako ćeš, malo-pomalo, naći prostor za jednu mudru klauzuru, koja će, i bez zidova i bez moraliziranja, za tebe i za tvoju braću sačuvati mjesto i vrijeme kada te ništa i nitko neće moći rastresti, prigrabiti ili uznemiriti. Tako ćeš upoznati dragocjenu tajnu i neophodnost bdjenja nad riječima, mislima i osjećajima, naučiti ćeš izgrađivati se u svojoj nutrini i trajati.

Sada kada si otovoren za ljubav i mudro odvojen od svijeta, ostaje ti da s drugima podijeliš najdragocjeniji od svih Božjih darova: stol njegove Riječi i njegove euharistije. Ono bitno u tvojoj susretljivosti jest u sljedećem: u primanji u molitvi, po molitvi i za molitvu. Učiniti da provru izvori važnije je od preuređivanja struktura. Izdubi, dakle, bunar i podijeli “živu vodu” obećanu onima koji vjeruju.

Na kraju, možda je važnije da težiš biti primljen, nego da sam primaš. Primljen onakav kakav jesi.

Budi doista ono koji jesi. Tada ćeš biti prepoznat u istini.

Budi savršen kao što je nebeski Otac savršen i svjedočit ćeš o onome tko te posvećuje.

Budi besprijekoran i čist, Božje dijete bez ljage usred svijeta u kojem ćeš zajedno sa svojom braćom svijetliti kao žarište svjetlosti. Neka tvoj život, tiho i bez straha, pokazuje put prema Izvoru i Bog će sam primiti i napojiti umorne. Svetima nije potrebno da ih se čuje, njihovo postojanje je jedan zov. Mudrost se Božja dojavljuje na njihova usta:

“Hodite, jedite od mojega kruha i pijte vino koje sam za vas pripravio.” U konačnici, sam nas Bog sve prima, hrani i poučava.